petak, 23.01.2009.
Zaboravila sam si napisat novogodišnje odluke
Dvadeset tri dana mi je trebalo da to shvatim. Al čemu da ih pišem kad ih se pridržavam - ne. Jedina i, dosad, nezapisana odluka bijaše biti redovit učenik. Dva tjedna su prošla, a ja stojim pored sebe, gledam se i dođe mi da zaplačem jer ponavlja se epizoda zvana prvo polugodište. Ma..
Danas bio takozvani Dan škole. Niš posebno. Čak nam nisu dali niti slobodan dan, nego kao kompromis skrate nam satove. Super. Pa smo visili cijeli dan u dvorani i gledali odbojku. Moji su treći, maturanti su profesorima poklonili pobjedu i ja ne znam igrat. Još uvijek.
A jučer za dan škole party (joj što ne volim tu riječ) u dobrom starom Palahu. Nastupao je Kult i gosti. Odlično sviraju dečki. Možda sam, bezrazložno, manje očekivala, više dobila. Tako to ide inače u životu. Poslije čagali na Arci, napili se. Kako tko.
Pitala sam mamu mogu li u auto školu za proljetne praznike. Ne mogu. Ići ću preko ljeta. Samo moram proć razred. (?!?) I rekla mi je da sam debela. Tj. imam potenciju da ti ubrzo i postanem. A ja to sve znam, samo ne volim slušat o tome. A šta fali debelim ljudima? Još da sam crnkinja, pa di ćeš bolje. Baš su mi ti crnci debeli simpatični.
Baš pričam s N. danas da moram nać nekog. Da se malo zabavljam. A kad se sjetim kakva je to tlaka.. Možda bi onda imala o čemu pisati na ovom jadnom, istrošenom, izblijeđenom blogu kojeg više nitko ne čita. Ma osjećam kako sve pada u vodu. I sviranje, i ovo, da ne kažem kako je moja sportska karijera već odavno završila. Jedino mi zborić ostaje. Ali ja bi voljela pisati. Voljela bih biti pjesnik. Sve uzalud.
petak, 10.10.2008.
Razgovor ugodni naroda slovinskog.. i kako bez njega
Volim biti sama dok se vozim busom. Ali susjedi valjda moraju imati nekakvu ulogu u život mladog čovjeka, a to je da ih sretneš - u busu. Ušla sam na Slavici jer ne volim Jelačićev, kao što ne volim niti hodnik kod 101. Već sam s vrata snimila Mirku. Živi preko puta. A nisam je vidjela sto godina. "Čao", sjedam do nje.
"Heej, kako si?"
"Dobro.", lažem, zapravo sam gladna, vruće mi je u toj debeloj majici, i osjećam posljedice nedovoljnog spavanja zadnjih tjedan dana. "Ti?"
"A dobro..", a što drugo da mi kaže? "Ideš na parti u Hem?"
"Ne znam, ne vjerujem...", mislim se u sebi, dosadni ste više s tim partijima u Hemu, strašno.. "Ti ideš?"
"Da, jedva čekam, prošli put je bilo predobro, ajme ubila sam se."
"Šta da?"
"Da. Si ti bila prošli put? Nisam te vidjela."
Odgovaram joj da nisam bila. Pita kako mi je sestra. Kasnije zaključimo kako je lijepo vrijeme, ali je malo prevruće. Zatim kako ima sto stvari za napravit i ništa neće stić.. Teška je ta ekonomska škola... Zatim malo šutimo, a onda dođemo do kuće.
"Pozdravi doma."
"Ti isto."
Ulazim na Slavici jer ne volim Jelačićev, kao što ne volim niti hodnik kod 101. Guram se u koloni među hrpom ozbiljnih ljudi, bakica s pretrpanim vrećicama, i ufuranih klinaca. Pokazujem vozaču isteklu kartu. Neki živčani gospodin govori mi nešto tipa: "Brže malo." Ali ne čujem ga dobro jer u ušima mi Mile pjeva, a ja se suzdržavam da ne zapjevam s njim. Sjedam na svoje uobičajeno mjesto, treći red odiza, na sjedalo do prozora. Jednu nogu podižem sastrane i naslanjam se na prozorsko staklo. Autobus kreće, zastaje na crvenom, ponovno kreće, koči i tako unedogled... Promatram ljude, starce u šetnji, zaljubljene dok se ljube, dječake s psima, malobrojne studente ispred Indexa, rijeku auta dok se lijeno kreće... Pjesma svira.. Ova me podsjeća na proljeće. A tek je jesen... I već smo na kraju. Netko je vrijedan pritisnuo zvono, a ja sjedim do zadnjeg časa. Autobus staje. Izlazim na pločnik, a zvijezde sjaje...
srijeda, 24.09.2008.
100111010100111101
Na vrhu rive...
Sjedila sam na njenom vrhu. Sama. Gledala sam kako sunce polagano tone u najplavije more na svijetu dok su se valići razbijali o velike kamene blokove najduže otočne rive u Hrvatskoj. Vjetar je s pučine donosio miris soli, šum mora i brujanje motora malene barčice koja je isplovljavala iz vale. Sjedila sam na vrhu, zadivljena uobičajenim prizorom. A pored mene, i ispred i iza, svuda su plesale misli... Što je zapravo u tom trenutku bila ljepota?
3.9.2008. 22:09
Dok sam čitala ovaj dijelić nedavno započetog posta iz "skica" uhvatila me nekakva nostalgija. Nostalgija za stvarnošću koja je to bila samo prije nekoliko tjedana. I više nije. I koga uostalom briga? Negdje sam pročitala da je "najveća čovjekova pogreška što živi u prošlosti, i što živi u budućnosti, a rijetko kad živi u sadašnjosti". No, prestajem sanjariti, prestajem pretjerano planirati. Evo me. Tu sam. Sada.
Često razmišljam kako bi bilo da nisam rođena u mjestu i vremenu u kojem jesam. Krajem 19. st. u nekoj egzotičnoj zemlji, bih li bila običan plantažni radnik, ili bih bila žena nekog bogatog zemljoposjednika? 20tih godina u New Yorku, svirala bi u nekom crnačkom jazz bandu ili bih bila kćer siromašnog radnika koji je u potrazi za boljim životom doplovio iz Europe? 60tih negdje u Kaliforniji, bi li bila luda hipi djevojka raspuštene duge kose i pjevala California Dreaming? ili 70tih u Londonu skitajući se po pubovima uz pjesme Sex Pistolsa... Tko bih bila da sam tada postojala?... Ne želim reći da sam rođena u krivo vrijeme. To svatko može reći. Pitam se, zna li uopće itko koje bi mjesto, i koje bi vrijeme bilo najbolje za njega? Pitam se jer stvar je, osim u: globalizaciji, potrošačkom trendu, gladi u svijetu, globalnom zatopljenju, krizi na bliskom istoku, inflaciji, gubljenju posebnosti, stapanju s masom, ubrzanom životnom ritmu, stresu i ostalome što muči današnji svijet, stvar je u tehnologiji. Sve što je važno, danas, spremljeno je u toj maloj kutiji punoj žica i plastike. Uživamo u svojim slikama, i u svojoj glazbi, i svojim djelima u tom virtualnom svijetu, svijetu koji nije opipljiv, svijetu koji ne razumijemo. Ili ne želimo razumijeti. A jednog dana, tu sam istu kutiju upalila, a dočekao me je samo jedan crni, titrajući ekran na kojem su se ispisivale neke strane riječi. Ništa ne razumijem. Samo jedno znam. Tehnologija opet ne radi. Opet ne radi. Ne radi.
Sve je sada ostalo unutra, izgubljeno, a da nikad zapravo nije ni postojalo. I nema više, nema fotografija, sa nezaboravnih putovanja, nema više glazbe, nema flojda, dorsa, bitlsa, ramonsa, mamasa papasa, gansa, piva, elle, nine, tracey, norah, azre, tošeta, gibonnija, arethe, ... Jer kome se da sve to spremati na CD? Heh, lijenost se naplaćuje...
A nekad? Život je bio jednostavniji.
četvrtak, 04.09.2008.
Sreća je ovdje, samo je treba uzeti pod ruku
Otkako je završilo ljeto nema šta nije pošlo krivim putem. Prvo, počela je škola - neda mi se. Drugo, nedostaje mi ljeto. Treće, raspored je katastrofa. Teško odustajem i zato i dalje idem istim tempom premda više ništa nije isto kao prije. Ja više nemam volje, a prijatelji su otišli, svatko svojim putem. U Ljubljanu, Zagreb ili Rijeku... Njima počinje novi život, sve ćemo se manje susretati, i ja sam ostala sama...
"Da smo bar sad prvi razred pa da nam je sve novo i zanimljivo." O da, jučerašnji dan bio je jadan.
Bila sam umorna. Potpuno nemotivirana. Svi su nešto govorili, odmahivala sam rukom. Znala sam da odustanem li od glazbe i svega ne bi bilo ništa bolje. Još više bih tonula... Ali ništa, ništa me nije moglo oraspoložiti. Sjedila sam u zadnjoj klupi, zurila kroz profesore. Svatko od njih je nešto pričao, podijelili hrpu papira, svi puni volje. Čovječe. A tek je počelo... Nemam ja ništa protiv prvih razreda. Ali ne možeš doći u školu i govoriti mi da ne izgledam kao da idem treći razred. Koliko god to bila istina! Došla sam doma iscrpljena i tužna. Najviše tužna.
Kasnije te večeri dobila sam poruku u kojoj piše da Anamarija misli na Anamariju. Hej, samo jedan mali znak pažnje bio je dovoljan da cijeli dan pretvori u nešto lijepo. Podsjetilo me da možda ipak ima ljudi zbog kojih vrijedi biti ono što jesam. Ipak ima netko tko je uz mene svaki dan, možda ne fizički prisutan, ali ipak uz mene. Netko tko me razumije, a znam da me Ana razumije bolje od ikoga. Jednostavno je teret cijeloga dana, pod kojim je skoro provirivala samo mala bijela zastavica, otpuhnula, vješto kako samo neke osobe znaju. Podsjetila me koliko je volim. I da sve možda ipak ima nekog smisla.
Danas je bilo lakše probuditi se.
A sutra je ionako petak.
nedjelja, 17.08.2008.
Karmine
Prava ljubav.
Bio si moja prva prava ljubav, moj prijatelj i svijet si gledao mojim očima. Bio si ja, a ja bez tebe potpuno izgubljena. Spavao si sa mnom i bio moje prvo "dobro jutro". Budio si me pjevajući mi. Zajedno smo dijelili sve lijepe trenutke. Zabavljao si me putem za školu. Sjedio si sa mnom u klupi, često me ometao dok sam pokušavala pratiti nastavu. Bio si moj glazbenik, i ja sam voljela tvoje pjesme. Čuvao si sve meni drage slike. Slike zalaska sunca, brodova na rivi, slike glasovira, i sliku tužne djevojčice. Poznavao si sve moje prijatelje. Spašavao si me. Kad bih ostala sama, ili propustila zadnji autobus, zaboravila ključ od kuće, kasnila... Uvijek si bio tu. Podijelila sam s tobom svaki trenutak zadnjih 8 mjeseci. Bio si sa mnom na svakom putovanju, zimi i ljeti... Ljeti... Znao si koliko volim more, miris soli u zraku i hrapave posoljene stijene, sunce visoko na nebu, njegovu toplinu... Pjesmu cvrčaka, njihov "zvučni teški jamb" danju, i bonacu u suton. Okus sladoleda od čokolade u noći punoj mjesečine i neba posutog zvijezdama... Ili toplije noći uz pjesmu i ples s najdražim prijateljima, njihove osmijehe i zagrljaje. Znao si koliko volim more... A večeras, to je isto more iz tebe izvuklo svaki trag života. Utonuo si u njegove valove. Utonuo u san. Hoćeš li se probuditi? Moja prva prava ljubavi. Moj prijatelju. Moj Mobitelu.
ponedjeljak, 21.07.2008.
Ja sam potpuno nova osoba sad.
To je bilo to. U jednoj ruci držala sam snop svijetlo smeđe kose svezane u rep ljubičastom gumicom. U drugoj bile su škare. A u ogledalu neka sasvim nova osoba. Odraz svojeg unutarnjeg ja na umjetnički sam način htjela izraziti i na svojoj vanjištini.
Ako me pitate, ne znam točno što, ali zbog neke sitnice ja sam sada nova Ja... A zbog svih ostalih stvari to je još uvijek ono isto dijete.
Možda ovaj tekst nije počet najbolje, možda mi ne ide večeras pisanje, možda se ne mogu skoncentrirati, možda... :)
.........
Nekad, ne tako davno, maštala sam o ljubavi i prijateljstvu. Gutala sam knjige, ljubavne romane, priče o odanosti i pojverenju... Zatim sam pravo prijateljstvo našla, a ljubav i dalje čekala... S kosom je otišla i moja fantazija o ljubavi koja postoji samo za mene, samo mora još malo odrasti.. Otišla je lažna slika plavokosog dječaka, toplih smeđih očiju, kakvog sam pamtila... A njega više, nema... Nema ga u mome životu, a i on je sam sada neprepoznatljiv.. (premda još uvijek plave kose i onih smeđih očiju)... Nije mi žao tih godina nadanja, podsvjesnog pamćenja nejgovog broja 09..., slika u glavi, snova o snovima, čak niti suza... Vjerujem da je sve nekoć bilo stvarno, no tada se rasprsnulo poput balona sapunice i nikad više neće to više biti taj isti balončić. Vjerujem da sam tada bila dijete, vjerujem da sam još uvijek dijete s istim snovima, ali potpuno otvorena sad prema novom Sutra koje me čeka. Dugo sam živjela s onim Jučer. I nisam tužna, nisam niti ljuta na sebe zbog toliko potraćenih "prilika"... Sretna sam jer se napokon desilo ono što nikad nisam htjela priznati. Napokon sam preboljela. Često se sjetim one moje najdraže pjesmice nekog zagrebačkog dječjeg zbora: "Ja samo sanjam svoj san, ja samo čekam svoj dan. Znam, prepoznat ću ljubav kad mi kapne na dlan..." :) Vjera i nada... Ne želim više tiho patiti, želim živjeti zbog onih prijatelja koje mi je život dao. A za ljubav... Možda :)
Već je kasno... Srce je napisalo što je htjelo, a sada... Čeka me neki novi svijet...
nedjelja, 13.07.2008.
Kako je Ana provela najboljih 5 dana u životu...
Teško mi se vratiti u stvarnost, u ovaj grad koji obožavam, među ljude koje volim, u svakodnevicu u kojoj uživam... Jer teško je probati savršen kolač i ne htjeti još. Teško je uživo vidjeti ono o čemu sanjaš, biti maleni dio svega, a ne poželjeti biti dio toga svaki dan... Teško je otići na Zborske olimpijeske igre u Graz, i ne htjeti isto opet.
9.7. sjeli smo u autobus spremni za put očekujući puno, a dobili puno više. Uživali smo u pjesmi s otvorenja, a to je zbilja bilo samo otvorenje, obična uvertira... Nije bitno, ali spomenuti ću i smještaj. Hotel, u kojem smo proveli čak trećinu onih 24 sata, je poput kućice u kojoj smo mi svi jedna veeelika obitelj... A 5 smo dana zbilja i bili obitelj. Prijateljstva stečena dva put tjedno na probama produbila su se, ojačala...
Na samom natjecanju pokazali smo svijetu kako se to pjeva u ovome gradu. Prije nastupa razbijali tremu. Pjevali srcem. Nakon nastupa plakali od sreće. Moje je srce, a sigurna sam i ostalih 16 uživalo u svakom djeliću svega.
Natjecanje je bio zapravo veoma mali dio putovanja. Jer došli smo s ciljem vidjeti svijet. Čuli smo Aziju, Ameriku, Europu, Afriku... Gospel, pop, jazz, duhovnu glazbu... A od svega najviše pop, koji nam se i najviše svidio... :D Shvatila sam koliko smo još daleko od zborskog pjevanja u svijetu, koliko truda i rada treba uložiti u pjesmu da bi na kraju sve bilo gotovo za 15 minuta... I žao mi je što to nije vidjelo više ljudi, prijatelja i poznanika, kako bi shvatili, i naravno, više cijenili pjesmu, glazbu i zborsko pjevanje kao takvo... Ali to se neće desiti... :D
Osim što smo tako uživali, poželjeli preseliti se u Južnoafričku Republiku, kovali planove o skupljanju novaca za sljedeće Zborske igre u KIni 2008 i pripremama za pop-kategoriju... šopingirali smo, pješačili, smijali se, slikavali se, pjevali, pjevali, pjevali...
Mogli bi ovako živjeti mjesecima... a onda je svemu došao kraj. Bajka je završila, povratak je bio nezaobilazan. I sad smo ovdje, punih srca, još uvijek pod dojmom, s uspomenama spremljenim za vječnost... Snovi se ne ponavljaju. Ja se nadam da ovaj hoće :)
nedjelja, 22.06.2008.
(...) i mijenjat ću te gorim po svuda i stalno...
Ponekad te se i sjetim. A svakim sljedećim danom... sve manje.
Hoću li ikada zaboraviti? Hoće li zauvijek jedna igla u plastu mojih sjećanja zauvijek probadati svaki sljedeći osjećaj.
Hej, stiglo je ljeto. Još je jedna godina prošla. Kao što pjesma prođe, kao što prođe trenutak, kao što je i naša ljubav prošla, prošla je i ova godina.
Još jedna godina.
Što da kažem kad je sve rečeno već nebrojeno mnogo puta. Puno sam se smijala, malo plakala, puno pričala, malo slušala, ponešto naučila, uvijek pjevala osim dok sam spavala, tada sam sanjala... Možda malo i sazrijela, ali u srcu ostala dijete.
Mah.. sve zvuči kao da je sutra smak svijeta, a nije, valjda. Sutra je treći dan ljeta. Sutra će sunce opet biti kralj plavoga neba, a njegov će se lik svejtlucavo zrcaliti u moru, a more će me sutra podsjetiti koliko zapravo volim ovo doba.
Ovog ljeta želim probati nešto novo, nešto drugačije, želim putovati, upoznavati nova mjesta i nove ljude... Ne želim ništa znati unaprijed, ne želim planove, ne želim očekivanja niti nadanja... Želim odmor, u pravom smislu te riječi.
Jedva čekam Graz. Jedva čekam upoznati svijet pjesme izvan skučenih okvira Rijeke i okolice. Želim upoznati svijet na najljepši moguću način, kroz pjesmu. Želim prvi put uživo čuti crnkinje i njihov gospel, zatim što to pjevaju zborovi u jazz kategoriji, zatim kako to pjevaju Kinezi, narodne skladbe iz svih dijelova Europe i svijeta. Želim provesti možda najbolje vrijeme u svom životu, radeći ono što volim, s ljudima koje volim...
Prošla je još jedna godina. Kažu da nikada neće biti ljepše nego što je sada... Želim to iskoristiti na najbolji mogući način. Da bar ne postoji nada u ljubav. Samo ona kvari dojam.
Ma, bit će ovo ljeto za pamćenje.
nedjelja, 01.06.2008.
Da mi se ukaže prilika...
Pred par dana saznala sam pojedinosti o Čičinom putu u Ameriku. Ne o putu na par dana, ne na tjedan dana, ne na mjesec dana... čak niti na par mjeseci, o putu ili bolje rečeno boravku u Americi čitavih godinu dana. Gdje točno? Jer Amerika je velika, a velik je i grad u koji moja Najdraža putuje. New York. Da, upravo onaj New York gdje vas, dolazite li brodom, dočeka onaj razvikani ali ništa manje veličanstveni Kip Slobode. Grad visokih zgrada koje "paraju nebo". Grad stotine naroda. Grad žutih taksija. Onaj New York u čijim je barovima svoju slavu započeo Frank Sinatra. Grad na čijim ulicama na Manhattanu kao da čuješ glas Elle Fitzglerald, i čiji te putovi vode tako da na kraju završiš u nekom jazz klubu... Ne znam je li baš tako. Nisam nikad bila u New Yorku. Ovako si je to samo predočila moja mašta.
Iste večer "pred par dana" legavši u krevet razmišljala sam... Što bih ja da mi se, samo tako, kao na lutriji ili sličim igrama na sreću, ukaže prilika da samo odem... U New York, Sydney, London, Cape Town, Rio de Janiero, Manillu, Singapur, Peking ili Tokio... sasvim nebitno. Na prvo oduševljenje i nepromišljeno "Idem!!!" preptostavljam da bih stala, i razmislila... Znači li to da bih na godinu dana trebala otići iz Rijeke? Hej, pa to mi ne bi toliko teško palo... Ovdje se ionako ne promijeni puno toga u godinu dana. Godinu dana neću vidjeti Korzo, niti ću promatrati zalazak sunca s Gata, niti ću piti kavu u Riveru... Sve će te stvarčice biti ljepše kad se vratim... Razmišljam dalje. Znači li to da ću ići tamo u neki školu? Nova sredina, novi ljudi, mjesto gdje mogu početi od nula. Stižem odmah! No, hoću li morati napustiti GAMad, sa svim svojim prednostima i nedostacima? Svoj razred? OK, ovo mi je već malo teže palo. Zapravo veoma teško. Zar baš moram ići? A dobro ajde, uz ova sva tehnološka dostignuća čut ćemo se... :( ma nabavit ću web kameru :)... Moram ići, da... joj ne... ali moram! Idem! Sad ili nikad više. A glazbena?? Sollfeggio, harmonija, PG, komorna?? haha, idem odmah! Zbor... hmm, ajoj, ma dobro ajde... Klavir?? ne :((( ma dobro, ići ću tamo na klavir. Dakle idem! Ali... sjetim se tada još jedne stvari. PZMJK! Zar godinu dana da provedem bez da otpjevam jedan jedini akord s njima? Da propustim sve probe, sva šminkanja i sređivanja i "Jel doro izgledam?" pitanja prije nastupa, sva putovanja, sve pjesme, one zborske i one od Joleta koje u smijehu pjevamo u busu. Da svoju sintetičku i prekratku crno-crveno majicu stavim na dno ormara? ...sve priče, sva prijateljstva, cijelo društvo u kojem osjećam "Da, to sam ja." Ne. Ne idem. Hvala. Sad ili nikad više? nikad...
I tako moja Čiči putuje. Nadam se da ću je moći doći posjetiti... Ali na par dana. I da će nabaviti web kameru.
utorak, 20.05.2008.
"Ne samo da se može biti sretan i bez ljubavi nego i ljubavi usprkos."
Čitajući "Ljubav u doba kolere" Gabriela G. Marqueza na 84. stranici pronašla sam ovu rečenicu koja kao da je napisana iz mog srca, samo riječima kako ja to nikad ne bih mogla izreći. U ovih 17 godina svog malenoga života vjerujem, premda se možda i varam, da sam onu pravu ljubav o kojoj pišu pjesnici, i o kojoj pjevaju glazbenici, našla, uživala i izgubila. Isto tako vjerujem, jer tako je lakše, da je sve to s nekim razlogom.. jer "s drugim sutra sretna bit ću ja"... :D
A tko zna što donosi sutra, novu sreću bez ljubavi? Ili sretniju sreću uz ljubav s ljubavlju i za ljubav.. Ili sreću ljubavi (onoj nesretnoj o kojoj svi pišu) usprkos?
Zapravo shvatih da sve ono o čemu tu i tamo razmišljam uopće ne znam zapisati, jer zapisano sve zvuči onakvo kakvo i je - beskorisno. Ali znam zapisati jedno veliko HVALA. Hvala svima za ovaj današnji dan jer je bio prekrasan. Hvala svima na lijepim čestitkama, na još lijepšim željama i na najljepšim osmijesima. Hvala na poljupcima, na radosti i na pjesmi... Ovaj dan zapravo nije ništa posebno. Običan je utorak, škola popodne, uobičajena proba zbora u 19 i 30 na drugom katu Doma mladih, obična dosadna kiša... Pa ipak "što je danas lijep i sunčan dan" Sunčan i lijep jer ste to od njega učinili vi, prijatelji i poznanici bez kojih ne bih ja bila ja. I nije ništa drugačije danas nego jučer na meni i u meni osim šta bih možda trebala promijeniti ime bloga... :D
Najljepša je stvar u cijeloj priči šuljanje 21.6., slobode, spavanja, bezbrige, sunca, mora i LJETA. Ali do tada...
Još jednom HVALA SVIMA.
Sretna čak i bez ljubavi, a nije bez ljubavi kad vas sve puno i previše volim!
Savršeno najviše volim Savršenu ;)
ponedjeljak, 21.04.2008.
Danas sam
Danas sam živjela.
Danas sam, barem mislim da jesam, danas sam pomogla jednoj voljenoj osobi. Prijateljici. Barem mislim da jesam, barem malo.
Javila sam se danas jednoj prijateljici. Prijateljici iz djetinjstva koju dugo nisam srela. I dogovorila susret.
Razmišljala sam. Kad bismo barem malo više pažnje posvetili onima koji nas vole. Kad bismo barem malo više uzvraćali ljubav. Kad bismo barem to, a istovremeno ostali uz one koje i sami volimo. I koji vole nas, i koji nas ne vole. Kad bi barem ljubav kao takva bila malo uobičajenija stvar u našim (mojem) životu. Kad bi....
Danas živim. Živim više u svojoj glavi. U mislima i premišljanjima. Više nego inače.
Razmišljala sam kako svakodnevica od čovjeka napravi stroj koji samo mehanički obavlja svoje zadatke pazeći pritom da ne troši vrijeme. Jer vrijeme je novac. A za prijatelje i obitelj, za ljubav i poznanstva uvijek ima vremena - "sutra". Naposljetku za samog sebe, za obnovu svojeg unutarnjeg Ja ima vremena - "sutra".
Koliko samo rijetko kažemo one dvije riječi. Jednostavne, ali jake. Pogotovo mi, pogotovo ja, "sama, bez ikoga" rekli bi neki. Ne smatram da sam sama, da nemam nikog, niti da nisam u vezi. Jer i prijateljstvo je veza. Koliko rijetko "volim te" kažemo prijateljici, ili prijatelju. I odnos mame i mene je veza. Koliko rijetko "volim te" kažemo roditeljima. Danas se i to vrtilo negdje tamo u mojoj glavi.
Razmišljala sam o sreći. Koliko sam sretna zapravo. I koliko malo to cijenim. I koliko bih možda bila sretnija da dijelić svoje sreće dam nekome. Umjesto rođendanskog poklona ili kojekakvih sličnih stvari. Površnih.
I o osmijehu sam razmišljala. O njegovoj jačini.
O pogledu. O negovoj jačini.
I o tome kako ljudi ne znaju slušati. Premda se trudim, često i sama sakažem u toj vještini.
Pjevala sam. Pjevala sam pjesme koje kao uspomene koje ožive moje srce.
"Stani more, kad te molim. Di ćeš na me, ja te volim!" slušala sam ovu pjesmu na radju. Danas. I zamislila more kao život. Život koji volim i koji me svakim danom sve više zakopava. Običnim, glupim, površnim, stvarima.
Zato Bože hvala ti na današnjem danu.
Jer Danas.
Ja sam živjela.
nedjelja, 30.03.2008.
Uzeti stvar u svoje ruke...
Kažu
sanjamo ono od čega strahujemo ili ono što jako želimo.
Sanjam li strah ili želju?
Želim i istovremeno strahujem, strahujem od susreta s nečim sakrivenim u najdalje kutke sjećanja i najdublje odaje srca.
Ako do susreta uopće dođe.
Ostaje u snovima, sve dok me ne prođe...
Rima je slučajna
ali uspomena trajna...
Uvijek mi je bilo teško, pa i sad je, uzeti stvari u svoje ruke. Ponos, nedostatak hrabrosti, čekanje "onog nečeg"... Možda mi jednostavno bilokakvi "dublji" međuljudski ne idu, nit su ikad išli... Prečesto puštam ljude da odu, ili ih otjeram... kao pijesak iz ruku...
zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz
Spava mi se.
Al bojim se otići u snove 
Oduvijek sam bila nespretna.
Jednostavno. Gotovo sve što uzmem u svoje ruke - ispadne.
Uzeti stvari u svoje ruke.
Hej, zašto je to tako teško?
Spava mi se.
A da odem u snove?
Tamo je tako lijepo..... :D
nedjelja, 09.03.2008.
Kad me uhvati želja za slatkim... uzimam jabuku!
Kad me uhvati želja za poljupcem... uzimam osmijeh.
Odluka.
Gledala sam reklamu za pika-paštetu kad sam ušla u apstinencijsku krizu. Moja je ovisnost što prije trebala biti zadovoljena. Možda je i PMS djelomično bio kriv za to, no iz novonastale situacije postojao je samo jedan izlaz:
nešto slatko
iliti
čokolada.
I to ne bilokakva čokolada. Postala sam teški ovisnik, stoga obične mliječne čokolade nisu nikakvo riješenje. Trebala sam u najmanju ruku čokoladu za kuhanje, a ona s 60 posto udjela kakaa bila bi idealna.
Odlazim na najbliže tržište narkotika koji meni trebaju. Možda riječ tržište i nije prava riječ budući da je u kuhinji moje majke sve besplatno. Otvorivši vrata sjetim se.
Odluka!
Odlučila sam postati "čista".
Pogledam lijevo. Prozor, krpe, i velika zdjela. A u zdjeli zelena, sjajna, sočna, slatko-kiselkasta i uz to puna c vitamina - jabuka.
Pogledam desno. Ormar, a u ormaru... Premda ne vidim, zamišljam... Velika, pravilna, kockasta, slatka, otmjena, ma savršena - čokolada.
Skrenem desno... Jedan korak, dva, tri... Stanem.
"Ajde, jednom u životu budi sama sebi dosljedna." - počinjem pričati sama sa sobom (kriza je postala nesnošljiva)
Okrećem se, hodam, uzimam jabuku, brzo napuštam to mjesto puno grijeha u onom ormaru i odlazim.
"...alpsko mlijeko, ugodno ohlađeno za najnježniju čokoladu..."- čujem treštanje televizije. Gasim ju.
Odluka je ovaj put jača od mene.
Kad me uhvati želja za ljubavlju... uzvraćam pogled.
ponedjeljak, 18.02.2008.
hej, volim te
Volim te
Jutrom, još snena, mislim na tebe. I znam, volim te.
Volim tvoj glas, tako lijep u svim bojama. I glasan, i tih poput šapta, on je tu kad nitko, nitko drugi nije.
U samoći ti si tu.
U društvu, tu si.
Volim te, doma, u školi, na odmoru, u gradu, na moru, na koncertu, u kazalištu, u guvernerovoj, u autobusu, u nekom irskom pubu...
Ti si sa mnom.
Uvijek.
Volim te sretna i tužna, smijem ti se... Volim te čak i onda kad plačem, kad plačem zbog tebe.
Volim tremu koju osjećam onda kad sam ti najbliže, trnce u prstima i mučninu u trbuhu i knedlu u grlu zbog koje želim da se zemlja jednom zauvijek otvori, da jednostavno i sama nestanem. Crvenilo u licu, i drhtanje glasa. Hej, ali sve to uvijek mi da novu snagu jer, volim te.
Volim te u snovima, u snovima najviše, volim budna sanjati slušajući onaj tvoj glas.
Hej, jesu li snovi mogući?
Mogući su.
Voljeti tebe. To je san.
San je biti dio tebe svaki dan.
San je najljepše trenutke života provesti s tobom.
San si ti pretočen u javu.
Hej, stvarati tebe? Pitam se mogu li to? Nije li to zadovoljstvo prepušteno velikim osobama?
Hej, pa ja te volim i u ovom najmanjem dijelu tvoga bića kojeg posjedujem.
Mislim na tebe.
I sanjam te.
Trebam te?
Najviše od svega, trebam te.
Hej,
PJESMO
pa ja te volim.
srijeda, 23.01.2008.
Don´t think twice it´s all right
Voljela bih...
Voljela bih da sam sad tamo... na jednom malom otoku, okružena ljudima koje volim...
Voljela bih, jer noćas je mjesec posebno lijep, voljela bih tu ljepotu vidjeti ondje gdje zvijezde najljepše sjaje, ondje gdje trenutno ovaj mjesec obasjava baš svaku travku na putu prema žalu... al nekim drugim ljudima, ne meni.
Voljela bih da sam jedna od tih drugih ljudi...
Voljela bih da je ljeto.
Voljela bih...
Da je mašta stvarnost.
U povijesti ovog malog bloga dana 28.1 bit će točno dvije godine otkad napisah svoj prvi post i time započeh svoju malu amatersko-spisateljsko-blogersku karijeru. Od tog dana pa do danas napisano je 66 postova + evo ovaj ovdje.
Sjećam se tog dana.
Povod za otvaranjem bio je, naravno, glup, a to je masovno populariziranje blogova u to vrijeme. Jednostavno onaj tko je imao blog bio je kul.
Glupost.
Prvi su postovi bili naravno smiješni, kao što mi je uostalom smiješan i svaki moj post već nakon dva dana otkad ga napišem. tada su tu bile neke male ljubavi, iliti zaljubljenosti, zatim priče o tome kako ne volim školu i kako volim glazbenu. Sjećam se dobro tog razdoblja s kraja osmog razreda kada više i nisam znala što bih a što ne bih i kad mi je škola sustavno išla na živce zajedno s cijelim porfesorskim kadrom, a i svoj osnovnoškolski razred sam tada svakim danom sve manje i manje podnosila...
Zatim ljeto te godine... koje je, naravno bilo odlično, kao i svako drugo... Al te godine prvi put upoznajem neke meni danas veoma važne osobe...
Zatim početak srednje škole... pa jedan period kada nisam pisala nikakve postove...
Zatim kad sam počela ponovno pisati sam malo bila vesela, malo zaljubljena, malo nesretna, malo opet sretna i vesela... zatim je opet došlo ljeto... nakon toga pogađate - jesen... :D
Ne znam čemu sve ovo pišem... možda nekako više za sebe, da se nekih stvari prisjetim i da sve, ili barem mali djelić "svega" nekako bude tu, na jednom mjestu...
I premda je povod bio glup, nit sam tada znala čemu sve ovo, sad mi je ipak drago da je sve to započeto. Jer čemu bi se danas smijala da nema starih postova?
Evo vratih se iz Rivera. Bilo je, ma nemam riječi... fenomenalno, super, odlično, prejebeno, strava, zakon??! Zamislite sve to plus još dvadeset puta bolje. Eto trebalo mi je nešto takvo... da me malo podsjeti da sam još uvijek živa... i da me razbudi... iliti uspava kakogod. Bio je Mirti maloj plavoj rođendan pa sve najbolje, puno sreće, zdravlja, i onog što ti najviše želiš a to je naravno naša famozna (ne)prijateljica LJUBAV, pa eto puuuno ljubavi, ma ja te volim ako ne drugi :D PUSA
Zatim sretan rođendan mom blogu naravno i onima koji punoljetnost slave dan poslije - dakle dvadestdevetog... ;)
I sve to tako nek vam bude svima super u životu, a bit će samo upamtite jedan stih:
Don´t think twice it´s all right
Voljela bih...
utorak, 25.12.2007.
Prijatelji stari gdje ste??...
Velik i obavijen zlatnom vrpcom omotan u sjajni crveni papir moj ovogodišnji božićni poklon bio je prevelik da prođe kroz ulazna vrata zato ga i nisam našla pod borom.
Svejedno našavši svoj poklon koji je požurio te stigao nešto prije samog Božića osjetih djetinjastu sreću kao nekad kad bih od tate dobila novu Barbie. (??!!?!?)
I svatih smisao ovogodišnjeg dara bio je da me podsjeti. Da me podsjeti da je postojalo i vrijeme prije ovog vremena i da slijedi vrijeme poslije ovog vremena i da zaborav nije ono što ono zaslužuje.
Njegov smisao bio je da na površinu izvuće ono što se zavuklo negdje u dubinu srca i što je gotovo bez zraka ostalo ležeći ispod hrpe događaja i ljudi koji su sada, tu i stvarni, danas i sada.
Na polnoćki u badnju noć, dok je mjesec veliki i svijetli obasjavao cijelo nebo i svojom ljepotom u drugi plan stavio ljepotu običnih zvijezda, stojeći pokraj tebe prijatelju prisjetih se nekolicine od bezbroj kadrova iz vremena kad bio si ondje, svaki dan, stvaran i potpuno običan prijatelj, običan dio svakidašnjeg monotonog života, tako sam barem tada mislila. Zažljevši ti sretan Božić i odaslavši svoje pozdrave dalje shvatih da neke stare ljubavi srce nikada zaboraviti neće.
Stisnuvši na mobitelu crvenu tipku i tako prekinuvši jednominutni razgovor shvatih da nisam ni svjesna bila da si to bio ti, prijatelju, uz tvoje tipično "plazonića, moramo na kavu" kako si naime započeo razgovor, osjetih kao da smo samo nastavili gdje smo stali onda kad je blizinu zamijenila stokilometarska udaljenost te odmah postala prevelika prepreka daljnjem druženju.
A tvoja je poruka, prijateljice, u moje je srce donijela radost i sreću premda vjerojatno to uoće ne slutiš. Unatoč svakojakoj tehnologiji koja nas okružuje uspjelo nam je evo već sedmi mjesec provesti bez da se vidjesmo.
Zar tako malo vrijede vremena kad odrastali smo zajedno? Kad dijeli smo svaku riječ, svaki pogled i svaki osmijeh? Kad stavljali smo prijateljstva na prve kušnje i kad smo prvi put iskusili moć prave ljubavi?
Zar zaista za svakog novog prijatelja MORAŠ izgubiti staroga?? :(
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIMA, PRIJATELJIMA I ZNANCIMA, STARIMA I SADAŠNJIMA! SVE VAS PUNO VOLIM!
petak, 23.11.2007.
Opatijo bajna
UVOD: Dok odgađam trenutak kada ću u ruke uzeti knjigu iz geografije i za promjenu nešto iz nje i pročitati; dok se pitam ima li kakve zadaće recimo iz kemije, dok smišljam o čemu da dalje pišem u svojoj polu-započetoj zadaćnici iz engleskog jezika odlučih svratiti do svog predragog blog.hr portala i napisati nešto novo, što će već sutra biti staro, ali koga briga za sutra??!
METODE I MATERIJALI: Riječi i od njih sastavljene rečenice, sastavne, rastavne, zaključne, iskjljučne, suprotne, subjektne, predikatne, atributne, dopusne, krnje, da najviše krnje... Metodom tipkanja.
RAZRADA: Počet ću od izleta u Zagreb, i interlibera, ne neću pričati o Interliberu, više o kiši... Padala je , stalno je padala, neumorna i dosadna, jako dosadna, i kiša... Ne volim je. Poslije zagreba ništa, opet. Kasna jesen osim u prirodu i grad zaposijela je i moje tijelo, i osjećam se baš tako jesenski. Ne, ne tužno, nimalo tužno ako ste na to pomislili, više bezosjećajno... Ipak, veselo i sa osmijehom na licu pozdravljam svaki novi dan. A dani... samo prolaze, kao pokraj mene... Prolaze, a s vremena na vrijeme pojavi se neki posebniji, kao na primjer početak ovog tjedna. Dakle ponedjeljak i utorak, pjevali smo... radila sam ono valjda jedino što mi koliko toliko ide a u čemu istovremeno i uživam. Poslije prvog nastupa koji ne odlično prošao, zaputih se prema glazbenoj školi na drugi zbor jer, vratio se, vratio se prof Đekić, i opet osjetih onu staru atmosferu u sedmici. Utorak, nakon naši 5 minuta na pozornici, optimistično se smjestih u publici, no moje uši nakon izvjesnih 10minuta koliko izdržah nisu više mogle slušati savršeno dosadne govorancije raznih kao fol veoma važnih ljudi. 380 godina PRHG provela sam na trećem katu zgrade Euroherca u nekakvoj prostoriji sa legendama gimnazijskog zbora i bilo je više nego super. skoro kao u Varaždinu. A nakon tri sata osjetili smo miris hrane te pohitali na domjenak koji je bio nešto nezaboravno, pogotovo kad cijeli dan nisi okusio ništa osim par mandarina.
ZAKLJUČAK: Gdje bi ja bila kad nebi bilo zbora...? Ah, ne osuđujem se ni zapitati. S nestrpljenjem iščekujem kraj polugodišta, praznike, skijanje, Božić, Novu Godinu i novu godinu i snijeg... Uz tonove i riječi meni jako drage pjesme All I want for Christmas is you opraštam se cijenjeno čitateljstvo od vas. A zaključak? Koga briga za sutra...
četvrtak, 25.10.2007.
U sreći neshvaćena
U zadnje vrijeme primjećujem da je i inače mala inspirativna mogućnost moga mozga sada već dosegla nulu iliti ništa, ništa više pametno ili manje pametno, glupo ili besmisleno, ništa ne izlazi iz moga kreativnog dijela bića. Premda ne znam koji je stvarni razlog svemu tome možda ga mogu. možda i ne al svakako ću ga pokušati definirati.
Stvar je u sreći.
Koliko je lakše pisati u afektu lošeg raspoloženja, stresa, ljutnje, mržnje, bijesa... Neizmjerno, bar u mome slučaju. Jer riječi tada samo teku, cijela duša kao da se samo prospe na papir iliti u ovom našem slučaju na ekran. Osjećam se oslobođena teškog tereta, prividno oslobođena, ali barem smirenije i opuštenije. Koliko je lakše bogu se jadati nego zahvaljivati mu, koliko je lakše pisati, pričati o problemu nego o sreći. O nesretnoj ljubavi, nego o sretnoj. Pa i u novinama loše vijesti imaju svoje posebno ime - Crna Kronika. Ne znam koji je razlog toj ljudskoj navici. Možda i nema razloga, sigurno ga nema. Nema ni odgovora na pitanje zašto je to tako, jednostavno tako je. A moj izvor riječi, fraza, jednstavnih i složenih rečenica u zadnje vrijeme jednostavno je presušio, nema bujica, nema... povećalom tražim riječi, ne nalazim ih baš. Zadnjih mjesec dana živim život zarobljena u sreći, ispunjene duše, srca, uzvraćene ljubavi, našavši godinama traženi dublji smisao života i postojanja u ovom trenutku, sada. I nema tih riječi kojima se sreća može ispisati, opisati, kojima može postati opipljiva i materijalna jer to ona jednostavno nije. I tko je traži u metrijanlome, uzalud trati vrijeme. Stanje duha prozračno i vedro, mirno, teško je za opisivati baš kao što je lakše opisati neveru, dinamiku i divljanje prirode nego bonacu, njenu statičnost, mirnoću i postojanost.
I nema inspiracije, nema riječi... Nisu niti potrebne, jer ni samoj meni nije jasno otkuda, kako, zašto?
Samoj sebi neshvatljiva.
U sreći nehsvaćena.
srijeda, 10.10.2007.
Štafeta
Nemam ja baš inspiracije a neda mi se pisat šta se sve događa u mom preburnom (haha sigurno) životu jer ne želim zamarati vaše predivne glavice pa evo dunjiččč mi nalaže odgovore na štafetu pa evo tek toliko da piše novi datum
pa svim ljudima dobre volje veliki pozdrav i PUSA NAJVEČA
5 stvari koje volim
pjevanje
dubokoumne razgovore hm da
svoj grad
ljeto
pjevanje
5 stvari koje ne znam, a volila bi znati
plesati jazz balet hhe
crtati
kako je bilo biti bebač
kakva bi bila da su me začeli u nekom drugom trenutku
šta sad radi moj budući muž
5 stvari koje me fasciniraju
priroda
Homo Sapines i njegova glupost
svemir
fizija i fuzija
mrtvo more
5 stvari koje ne volim
izdaju
nasilje
odustajanje
bahatost
rastanke
5 stvari kojih me je sram
kad lažem starcima
kad lažem prijateljima
lijenosti
TVRDOGLAVOSTI
kašnjenja
5 stvari koje želim
zdravlje svima
nečiji zagrljaj
biti upola onakva prijateljica kave imam
našim seljacima lijepo vrijeme
voljeti i biti voljena
P.S. ne predajem nikome jer je dunja već predala svima 
ponedjeljak, 17.09.2007.
Pjevam...
Službeno zatvaram dašak ljeta i ljetnog raspoloženja na svom blogaču, a mogla bi i u glavi, bio bi red.
Dakle ne znam odakle da krenem...
Mogla bi otpočetka... stoga kronološki...
Položila harmoniju, ostala u glazbenoj, počela škola, počela škola, počela škola, škola traje...
Dakle to je to što se škole tiče...
A što se mene same tiče tj. mog emocijonalno-socijalnog stanja... o tome bi se moglo... ali samo s jednom osobom...
Ostale ne mislim zamarati....
O čemu onda da pišem?? Nema inspiracije...
Možda o tome kako sam glupa.
Al to znate
Ili kako to lijepo dorsiči kažu "Show me the way to the next whiskey bar oh, dont ask why...."
To sad pjevam
Na matematici stalno pjevam da ljubav nije matematika
I na fizici, i na kemiji
Na zboru pjevam "New York New York", na ostala dva nemam pojma... ne pratim...Jer ipak: "meni je najbolje kad misli mi vrludaju..."
A u sebi
potiho
da ne čuju
pjevam
"Baby, I LOVE YOU..."
subota, 25.08.2007.
Tko te ima taj te nema tko te nema taj te sanja tko te sanja taj te ljubi a ti o tome pojma nemaaaaš
Hello pipl kako život, žena djeca???
Evo ja se vratih upravo iz Zg... a što sam radila tamo savršeno dobro opisuje naslov naime rođak se ženio pa smo bećarili i bilo kul. Nadasve.
Dakle... što bijaše s prošlim postom eto obrisah ga zbog njegove nesmislenosti i moje zbunjenosti i previše pomućenih osjećaja u vrijeme kad ga pisah al sad je sve vraćeno u normalu tako da baby bye bye zauvijek..
Hm... a u zadnjih mjesec dana otkad je objavljen posljednji post bilo je savršeno odlično, nezaboravno i naravno... prebrzo prošlo.... smuc :(
Dakle da krenem od ljudi koje volim bilo par izlazaka u retro i okolicu, a ako izostavimo par "incidenata" bilo je ma više nego savršeno.
Onda se vratila moja feica iz engleske pa ja i ona put pod noge iliti bolje rečeno put pod kotače pa 7 sati tumbanja u busu i eto nas na brodu za Zlarin... A onda sunce, more, sladoled, izlasci, psihomodo pop - divljanje, prvić-plesanje, ljubav, zvijezde i misli daleko od dragoga mi grada... ma savršeno (koliko sam puta već upotrijebila tu riječ??!!)
Osim s par kila više vratih se bogatija za još par ljudi i događaja i s još jednim razlogom zbog kojeg vrijedi jedva čekati sljedeće ljeto.
I da se pohvalim dobila sam kompliment da sam se u zadnjih godinu dana promijenila i to nabolje! znate one spike da sam zrelija i to sve... pitam se kakvo sam tek dijete prije bila??
Sad bih mogla počet žalopojke zbog približavanja crnog ponedjeljka, riječ je naravno o početku nastave no nije ni to tako loše. Usporedivši s ljetnim provodom jest, al opet bio bi grijeh reći da mi ne fale svi oni ljudi iz razreda, škole, zbora itd...
A čime zaokupljam glavu i vrijeme otkako se vratih? Pa eto učim... hehe nemojte misliti da sam optimist. Radi se o popravnom iz harmonije koja mi je inače u životu bila i ostala toliko važna da sam bila zaboravila na završni ispit, a za vrijeme prvog roka me nije bilo...
Al molim vas narode da se ne brinete za mene jer naučih i navježbah ja to za 2 a ako se potrefi možda i za više... a ako i padnem nema beda velikog... glazbena je ionako sasvim sporedna stvar u mom životu...
Ma već duuugo razmišljam o tome da odustanem. Ne zato što mi je teško (našla bi si ja novi hobi) već zato jer mi se neda višeee... S druge strane žao mi je malo ljudi... Kad bi odustala upisala bih jazz balet to mi je oduvijek bila želja, a možda u putokaze... pa ko zna, kako mi pukne u svakom slučaju bit ćete obavješteni u slučaju da vas to toliko zanima a znam da vas zanima jer ipak ja sam centar svijeta. sigurno hehe
Vidim da već kolutate očima stoga pozdravljam sve žive i nežive a najviše babu...
Pa do sljedećeg puta ;)
petak, 27.07.2007.
Znala je da to nije dovoljno.
Stoga je te večeri običnom uređivanju za obični izlazak, na obični radni dan, u obično ljetno veče priuštila neuobičajeno mnogo više pažnje nego inače…
Poput ugljena crnu, i poput nafte masnu olovku za oči nanijela je sasvim polako i pažljivo, kako kakva početnica. Maskaru je nanijela pazeći da se njene inače sasvim obične i nemarno istaknute trepavice pretvore u one metarskih dimenzija na reklamama niz ulicu. Obukla je novu majicu i stare doduše hlače, ali to samo zato jer nije imala nove. Nanijela je poveću količinu sestrinog parfema, a na kosu stavila neko mamino sjajno čudo. To je bilo to, bila je spremna… Na izlasku je još stavila ogrlicu koju je dobila na čuvanje od prijateljice, a ruku je naoružala narukvicom koju je samo za nju izradila također njena prijateljica… ali ne ona ista. Zatim je uzela svoju torbu. Tek je sad bila spremna.
Hodala je glavnom ulicom svoga grada osjećajući se zadovoljna u vlastitoj koži. Bila je sama sebi lijepa i to se na njoj vidjelo.
A zatim se desilo nešto sasvim nenadano.
Iliti netko sasvim nenadan.
Njoj ususret hodao je mladić kojeg je poznavala samo iz viđenja. Gledala je u njegove tople smeđe oči, a on joj je uzvratio pogled. Činilo joj se da su jedno pokraj drugoga prolazili čitavu vječnost sastavljenu od sekunda, a toliko je dugo trajao i pogled kojim su obdarili jedno drugoga… Ta čitava vječnost sastavljena od sekunda bila je za nju sasvim očaravajuća.
Ali ne dovoljno. Ne dovoljno da srce zaboravi onoga za kojeg se, manje ili više nesvjesno, uljepšala premda je znala da je on tog dana neće vidjeti.
Jednostavno znala je.
Znala je da to nije dovoljno.
ponedjeljak, 23.07.2007.
Bože kakav divan dan
Ah pogađate piše vam ponovo ono šašavo zaljubljeno čudovište da naravno pišem vam ponovno a ne znam šta da vam pišem al ja sam tako sretna nekako je bio baš dobar dan danas a nije bilo niš posebno ali I´M HAPPY!!!!!
Gore gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja mi ćemo MOŽDA I BITI SAVRŠEN PAR!! a sllušam tu pjesmu stalno dai i ove riječi su mi baš nekako zakon samo je problem kako stići do gore mislim meni nije samo neka me Gospodin pozdravi i ja pozdravljam čvrsto tlo pod nogama jao ludo je to.!!
I moram spomenuti njegovu malenkost alana ili ne znam sad pod kojim ga nadimkom ko od vas zna ( u svakom slučaju poznatiji kao SARMAnešto) da jer me ometa u pisanju ovog posta a baš sam htjela da ima smisla al jbg zahvalite mu da
ugl stala sam pod čvrstim tlom pod nogama koje ja zapravo nikad ni nemam jer ljudi koji me bolje znaju znaju također da živim uvijek negdje ne pola puta između oblaka i famoznog čvrstog tla ali u mom kontekstu to je čvrsto tlo da
al znate nije ni meni lako tako živit stalno npr već dvije subote za redom zaboravim da je subota jer je svaki dan isti jer nema škole al to valjda znate pa nisam trebala spominjat al eto ipak jesam ugl ja zaboravim da je subota i lijepo se pojavim na stanici u 11 kad inače ide bus al da subotom ide 20 min prije i tako ja plačam već dvije subote za redom njegovu malenkost taxi da me vozi doma i tako danas za kaznu ne idem van nego vam pišem ovaj post jer sam kaznila samu sebe (hehe starci nisu ništa skužili ;) da al nije mi teško palo nedjelja je ne radi retro da
ae idem sad tlače me
pusa svima
velikima i malima
od vaše hm
ma od mene
da
četvrtak, 12.07.2007.
Dođoh, vidjeh, odoh
I tako vam bila ja po svitu
Malo da i ja negdje idem...
I vidla vam ja svašta... Od Nice do Barcelone, od Lisabona do Zaragoze... hodala po ulicama gdje su dva dana poslije trčali razjareni bikovi u Pamploni... jednu noć provela spavajući/treskajući se u kabini ogromog putničkog broda... treskala se i u busu ponekad i po 7 sati dnevno...
Al kako kažu svugdje je lijepo ali kod kuće je najljepše...
I odista to tako bi...
Lijepo je malo uživati i kod kuće...
Bilo je super kad uzmemo u obzir da je starosni prosijek ljudi na putovanju bio 45 godina...
Kad bi na isto putovanje išla jedna adolescenska ekipica iskustvo bi bilo prenezaboravno... ovako je samo nezaboravno...
I da ne duljim...
saPu ;)
petak, 08.06.2007.
I want to hurt you just to hear you screaming my name
Ah ne znam šta da vam pišem kad je sve u mom životu jedno veliko ništa
Živcira me sve živo i glazbena i harmonija iz koje će ona meni "dati dva pa ti odi na ispit"
I baš bi joi htjela sve navježbat jer to se može nije teško i dobit 5 i pokazat joj tu peticu pred nos al jbg za peticu treba ipak malo sjest za klavir i navjžebat ta sranja od akorada a moja je guzica prelijena za tako strašan pothvat "ja ne želim čuti vaše umijeće sviranja nego tu "ljepotu" spajanja akorada" ma daj ženo ubij se
S druge strane htjela bi past harmoniju da ne moram sa starcima u portugal jer mi se tkao needaaa, e kladim se da neće bit nikog mojih godina tamo a ja moram trpit njih i sestru ajme kako to nije feeer
I onda laptop, koji se pokvario baš sada, ne znam jeli to dobro ili loše vrijeme, jer ja bi zapravao trebala malo zagrijat stolicu a laptop me u tom pogledu svakako obustavlja, al morala sam se oprostiti od kasnononih ćaskanja na svom predragom msnu što mi je odista teško paloZatim ljubav, ne znam gdje u karakteristikama homo sapiensa piše da su skolni prečestom zaljubljivanju u krive osobe, ah dosta mi je više ljudi koji mi izjavljuju ljubav i tek tako traže moj broj ma dat ću ti ga znaš kako, također dosta mi je i onih koji jedva skupe hrabrosti za reći mi nešto pa na kraju ispadne ta cura o kojoj mi mjesecima pričaju upravo ona s kojom sad razgovaraju, dosta mi je moje debiloznosti što se tiče dečkiju i tih sranja jer se i ja sama uvijek zaljubim u nekog debila i onda sam u njegovoj blizini i sama debil kakvog nema ma "osvojit" ću ga naš kako... dosta mi je i smieslenih postova, i ovaj post je upravo čisti i iskreni izraz trenutnog stanja mojih misli i ne znam koliko je pametno ovo sve pisati ovdje da cijela nacija praktički može vidjeti al baš me briga,
ne znam odista kako uspijem cijele dane zadržati optimizam, ne to je kriva riječ ali svakako dobro raspoloženje jer život je sranje kako god se okrene, al čim ja zašutim na 5min svi me pitaju šta mi je i zašto sam loše volje a ljudi vidite imam puno razloga za bit loše volje al isto toliko i za bit dobre volje pa sad ti budi pametan i i trpi sva ta adolescenska raspoloženja koje ti debilni mozak baš poput mog narediotkad ja nisam pisala, e da od rođendana
e pa nije bilo ništam prvi tjedan poslije mi je bilo tako super bila sam ful sretna i ne znam šta, onda se pokvario komp
e da bio je onda od valice rođendan i vidla sam ove kokoše drage iz osnovne i bilo nam je superr
i onda sam negdje bila, da nisam mogla na hladno pivo i to je bilo ful bezveze, al na kraju ispala da sam se razboljela na taj da i al da nisam mogla na hp jer sam trebala u poreč na nastup i rekla ja sebi neće mene nikakva glavobolja ni temperatura zaustavit kad ne mogu na pivo a mora me poreč vidit i popila ja sva ona šumeća čuda i digla se i otišla u poreč i nisam mogla uopće pjevat jer je grlo bilo u katastrofalnom stanju al bilo je nama lijepo i lijepo su pjevali (jer ja nisam puno zaslužna za odista odličan nastup) i tako smo se vratili doma i onda je bio river a da prije toga svega nacionalni to je bilo zakon nismo uopće imali škole a to dođeš napišeš odeš i baš te briga, i da river, bilo je fenomenalno ja bi opet i opet i opet
i sad šta slijedi idem u zg gledat briljanitn i jedva čekam i da to vidim jer ga čekam od 9.mjeseca i da vidim marina i da popričam s njim i da vidim kako je i da me zg malo vidi nije dugo
hm čestitam svim ljudima koji su uspjeli dovde pročitat, svima koje to veseli (i ne veseli) i velika pusa nives i adi stvarno nives što m e trpi ada isto i što se smijemo i sve volim vas
i da i vama drugima da se ne opsjećate zapostavjeno
pusa
ae idem
sad stvarno
nedjelja, 20.05.2007.
I tako su guske spasile rim
I taj tipični ženski ponos koji me svakim danom sve više nazaduje...
I nedostatak hrabrosti vjerojatno
A takvu me majka rodila kako bi rekla Nina Violić iliti neznamsadkakose zove u filmu Blagajnica oće ići na more
Da, takvu me majka rodi pred eto 16 godina ,bilo je 20 i 45 kada izašla iz sigurnosti majčine utrobe i eto tu se motam po svijetu od tada pa do dana današnjeg i još ću, dada ne dam se ja...
Dobila sam puno čestitki, ah što volim te ljude da ih nema ne znam kako bi ja mala
Bilo je lijepo proteklih tristošezdesetpet dana počevši od prošlog ljeta pa do dolaska u onu ludnicu zvanu gimnazija u moj predivni razred (ljubim vas u čelo) pa preko cijele godine i sve lijepoga i manje lijepoga ali više lijepoga i smijeha dada recimo da mi je šesnaesta godina života prošla tako veselo i smiješno 
Sad me uhvatila neke faza manje smiješna ali nedam se ja, ljeto je blizu i to me drži...
Moram promijeniti adresu i naslov bloga, hmda
Nema prevelikog smisla ovaj post ali nema ni moj život nemam ni ja pa u biti kad bolje razmislite post ima smisla
pusa svima
I onda je svizac zamotao čokoladu
ponedjeljak, 16.04.2007.
Nešto zaboravljeno pa se vratilo
Budući da zadnji post i nema nekog prevelikog smisla dajem si na zadatak da u ovaj tihi noćni sat ponudim sebi, i nekolicini onih koji ovo čitaju, neš koliko toliko normalno.
"A Petar, znaš sad se ošišao i tako, poprilično je nesretan, barem mi se čini...." - jedan mali djelićak dvosatnog razgovora s mojom najboljom frendicom iz osnovne škole, tema koja je nekad bila prva i to na moju inicijativu ovaj put je došla na red tek onda kad smo već pretresle sve pojedinosti iz svojih života i to na njenu inicijativu. Zatim mi je do mozga došla spoznaja da ga se ja zapravo nisam sjetila već jaaaako dugo, nisam toga bila niti svjesna, ali sam itekako bila svjesna svoje radosti nakon te veleumne spoznaje. Gdje je nestala sva ona ljubav koja je trajala valjda cijelu osnovnu školu ne znam, niti me je, iskreno, briga. Važno mi je bilo da vremenom neki osjećaji jednostavno izblijede, nije važno što je za to bilo potrebno nekih par godina, niti je važno što u to tada zbilja nisam vjerovala, važno mi je da sam shvatila da se osjećaji izgube ako na njima ne ustraješ i ako ih ne obnavljaš, kao rijeka koja s vremenom presuši ako tu i tamo ne padne kiša...Shvatila sam istinost izreke da vrijeme liječi sve rane.
A onda na red dođu neki sasvim novi osjećaji, ili možda isti, ili barem slični. Ono divlje kucanje srca na pomisao na njega, onaj osjećaj hladnog znoja koji nas prelijeva svaki put kad je dotični blizu, onu čudnu nelagodu u trbuhu koje neki s razlogom nazivaju leptirićima i sve ostale poptratne simptome te nespretne zaljubljenosti. A ta zaljubljenost kao da me je ponovno vratila u život, kao da sam ponovno osjetila sebe nakon dugog vremena provedenog u mraku. Nije život prije bio mračan ali to jednostavno ne znaš dok ti nešto ne pokaže pravu svjetlost. I dok mi nije jasno kako mi se to moglo desiti a zapravo mu ne znam ni ime, istovremeno uživam u tom osjećaju i nije me briga zašto, kako i kada. Nije me briga niti sam sigurna želim li zaista uzvrat osjećaja, zapravo niti ne mislim da je to moguće osim u snovima. Jednostavno ako se nešto dogodi dogodit će se, ali znam da ja na tome neću ustrajati. S druge, one ipak malo vjerojatnije strane, taj će me blesavi osjećaj već proći... S VREMENOM...
A do tada dopustite da još malo uživam u njemu.
ponedjeljak, 09.04.2007.
Nikad ne znaš što te čeka
Mislim da je određena osoba ovdje totalno skrenula, zaljubila se, poludila... hm...
I ta određena osoba stalno mi priča o njemu, kako je zgodan ali nije, pa ni ona više sama ne zna, al nešto joj se na njemu sviđa, i kad ju je onako pogledao i nasmiješio joj se ona je totalno pala (kao da ja to ne kužim), i onda opet kako zbilja nije niš posebno i kako je poludila jer joj se sviđa takav netko, a ona ga niti ne poznaje, a prije nije bila takva, što njoj se to dogodilo, prije je bila promšljenija, nije joj se tek tako netko sviđao, prvo ga je morala itekako dobro poznavat (da, prije je bila normalna) i ne zna šta joj je, i ne voli ove praznike, stalno misli na njega i zato jedva čeka školu da ga vidi opet, a opet, nebi htjela nešto s njim jer što ako je on zapravo grozna osoba?! al opet, nije dugo imala dečka, zašto da ne pokuša neš, ali kako?? kako?? on nju sigurno neće niti primjećivati, onaj pogled to je bilo slučajno... onda, kako je glupa, pala je na nešto tako banalno, i što da sad radi, i ne može biše normalno ni spavat i kako će izgledat njen život kad prohoda s njim, ali ne ona nikad neće prohodat s njim pa što si umišlja, zašto bi ona njega zanimala, zašto je tako glupa, glupa, glupa....
I SAD VI MENI RECITE: ŠTO DA JA RADIIIM??? OVO JA SLUŠAM VEĆ 5 DANA!!!!
petak, 23.03.2007.
OSIAL-FECANAK-MG i OSTALO
Evo meni je baš došlo da neš napišem tu... onako, za dobra stara vremena....
evo ako koga zanima a ne zanima al BAŠ ME BOLI BRIGA, SVEJEDNO ĆU REĆI 
meni je super, eto baš je!
A da me pitate šta ima zanimljivog u mom životu jednostavno vam ne bih znala reći što. svaki dan je isti, istiji od drugog, al eto meni legendarno...
Prvo tu je moj razred, od kojeg nema boljeg, koliko se ja tamo nasmijem toliko se ne nasmijem nigdje, 
pa nije ni čudo što svi misle da sam šašava 
onda jedna dobra stvar, ljeto je blizu!!!!! mislim, znam da to počinjem pisati svake godine otrpilike u ovo vrijeme al mene to ful veseli!!
etošta me frustrira
npr, ja jedva dočekam toplije dane, da se skinem iz kaputa i marti, i uživam ja tako tjedan dana, nives i meni se čak ni nije dalo ić doma poslije škole koliko je na korzu bilo lijepo i toplo, pa bi ošle negdje na kavicu (ko da nam nije dosta jedne druge cijeli dan??!!), al volim ja nju to se zna
ugl, tako ja uživam u suncu, volim kad mi sunce onako grije leđa i sve.. kad! eto ti ponedjeljka i padne snijeg!! SNIJEG!!!u vrijeme kad ja već tražim šparoge po šumi padne mi snijeg?? a pitam ja njega (nisam luda, ne razgovaram s padalinama hej!, al onako metaforički): pa di si ti bio kad si trebao padat? za božić, za skijanje itd...
etonisam ja samo luda, pogledajte vrijeme, klimu!
onda sam ja odlučila da ću ić studirat meteorologiju (hehe to je bar u zagrebu) i bavit ću se ovim ludim vremenom... haha
eto, to sam vam ja mislila al me sad nekako prolazi...
aj dosta baljezganja ;P
subota, 03.03.2007.
Za moju Vale....
Znam da nitko ovo više ne čita al evo kad mi vale tu i tamo svrati moram za nju neš napisat...
A kod mene ništa novo, osim što sam od božića starija dva mjeseca...
ma meni super u životu
Da, gledala sam doru i ono je prestrašno, pjesme katastrofa, bačen novac
eto, idem ja sad
pusa
